Puno nas je naviklo multitaskat. I koje god znanstvene studije potvrdile da to nije produktivno, ulovit ćemo se kako branimo svoj multitasking. “Samo mi ne diraj to kako ja radim.”
Kad si jednim dijelom u mislima poput “što sve trebam napraviti za onaj idući projekt”, a drugim dijelom se još tijelo nije skuliralo od jutrošnjeg neugodnog razgovora s kolegom, u trenutku kad je neka osoba ispred nas, ona ima samo djeliće tebe ispred sebe.
Ti nisi zapravo tamo.
I to druga osoba itekako osjeti.
Da ispred tebe ne stoji osoba, nego važan projekt, on će polučiti različite rezultate ovisno o tome koliko si bio prisutan kad si donosio odluke o njemu, stvarao rješenja i slušao feedback i analize od drugih.
Prisutnost, odnosno apsolutna pažnja je ono što u odnosu govori “ovo mi je važno, ti si mi važna”, a ista poruka vrijedi i za taj poseban projekt, za treninge koje radiš ili za tvoje čitanje, učenje, traženje rješenja.
Zašto to radimo i prihvaćamo kao standard?
- Jer nam djeluje kao da smo posvuda i svašta se događa i stvaramo sebi situaciju u kojoj nemamo vremena za stajati u mjestu.
Zašto ne želimo stajati u mjestu?
- Jer će onda buka nestati i čut ćemo svoje prave misli,
- osjetit ćemo što se stvarno događa u našem tijelu,
- vidjet ćemo ono što pokušavamo već dugo ne vidjeti.
Jer mi znamo na racionalnoj razini da kad nam je pažnja rasuta:
- naš osjećaj postignuća je slabiji – ne proživimo naše uspjehe svjesno, samo idemo dalje prema idućem, nikad nismo skroz TU i sad, ne zastanemo da proživimo svaki moment svog putovanja do tog postignuća jer smo već na idućem projektu,
- manje je dijelova nas koji su u tom konkretnom poslu, odnosu, projektu koji je ispred nas – što znači da imamo ograničen pristup energiji, znanju, kreativnosti, rješenjima, mogućnostima,
- uvjerimo se da je ta buka u glavi naš standard – kako bi trebalo biti, iako dio nas uvijek zna da je to bullshit.
Ali… ti želiš moći to, zar ne?
Zaustaviti se i dati 100% sebe u nešto što ti je važno?
I do toga se ne dolazi preko noći. Ta razina fokusa, prisutnosti, usmjerene pažnje je nešto što se vježba i uvijek postoji iduća razina koju možeš postići.
To je pitanje: odabira:
DA – želim moći biti potpuno prisutan s osobom ili projektom ispred sebe.
I samo zamisli tu verziju tebe koja to može.
Znaš onu rečenicu: “Where focus goes, energy flows?”
Nećemo odmah u telekinezu, ali ti znaš i već imaš iskustva kakav je osjećaj kad totalno uroniš u nešto i onda to završiš. Ti već znaš da je to najbolja verzija toga što si mogao stvoriti.
Čisto jer je taj rad došao iz tvoje all in, 100% pažnje usmjereno na to ispred tebe.
Ako je usmjeriš na odnos, nešto će se u odnosu pokrenuti.
Ako je usmjeriš na projekt, nešto će se tamo pokrenuti.
Ako je usmjeriš u svoj trening, nešto će se tamo pokrenuti.
Naša pažnja je investicija u to što nam je važno.
Koliko fokusa,
koliko dijelova sebe uspiješ dovesti u taj sadašnji trenutak,
toliki će ti biti povrat na investiciju.
Toliko je moćno.
I da, ovo je definitivno pitanje majstorstva nad sobom i općenito stava KAKO želiš raditi stvari.
Na 50% prisutnosti, fokusa, moći?
Ili ti je ok na 90%?
Ili želiš 100% punu pažnju na osobu ili projekt ispred sebe?
Ono što sam kroz vrijeme shvatila jest da:
"Ako želiš uspjeh i velike rezultate u svom životu, ne trebaš dati SVE od sebe, nego SVOG sebe u danom trenutku."
Ako želiš raditi sa mnom 1:1, pošalji mi upit preko kontakt forme ili na mail marina@maivandic.com .
